Isečak iz knjige OSTVARI SVOJ CILJ (Izdavač „Laguna“)
Pre nego što naučimo kako da ostvarimo ciljeve, hajde da saznamo zašto nam se ponekad ne ostvaruju. Razloga je mnogo, ali nekoliko ih je najčešćih.
Priča o Katarini
Katarina je u sesiji sebi postavila cilj da bude odlučnija prema svom detetu. Budući da ovu osobinu baš i nije imala u sopstvenom iskustvu, nije imala ni jasnu predstavu kako treba da se ponaša jedna odlučna osoba. Zato se stalno vrtela u krug... sve dok nije shvatila da u svom okruženju ima odličan primer odlučnosti – svoju majku. Sve što je trebalo da uradi je da u svom ponašanju prekopira, sa manjim ispravkama, ovaj model iz najbližeg okruženja. Napravile smo listu svega što je njena odlučna majka radila a ona nije, a volela bi. Ipak, ovaj cilj smo dodatno pojasnile pitanjem: „Kako ćemo pouzdano znati da si postala odlučnija?“ Tek kada je navela čitav niz konkretnih postupaka koji će odražavati njenunovostečenu odlučnost, cilj je bio jasno postavljen.
Dva najmoćnija oružja za ostvarenje želja
Neki od nas sećaju se ranih sedamdesetih i prvih generacija televizora na kojima smo pratili prvo dva, a potom tri domaća kanala, dok stranih još dugo nije bilo (dok neko sebi nije postavio cilj da ih uvede). Televizori su funkcionisali uz pomoć sobne antene koja bi, ako nam se posreći, našoj porodici (ponekad i komšiluku) obezbeđivala uobičajeno veče uz seriju „Pozorište u kući“ ili praznično, uz kultne filmove poput „Valter brani Sarajevo.“ Ipak, dešavalo se da se publika okupi, domaćica pripremi domaće kokice i bokal domaćeg soka, i taman kad nas radnja ponese, jasnu sliku zameni „sneg.“ To bi značilo da se na ekranu, umesto realistične, pojavila apstraktna slika koja se sastojala od crno-belih pokretnih mrlja preko kojih bi eventualno proleteo poneki deformisan predmet ili lik. Tada bi neko od ukućana ustajao i počinjao da okreće antenu uz eventualno udaranje pesnicom u akupunkturne tačke televizora preko kojih se aktivira jasna slika, a ostali bi sa otomana dovikivali „Ajde, ajde, još, još, još...“, ili „Stoj, ne diraj!“.
Naš mentalni ekran je vrlo sličan ovom. On ima dve antene: vizualizaciju - koja obezbeđuje potrebne detalje i koncentraciju – koja je odgovorna za jasnoću slike. Od ove dve antene najviše zavisi ostvarenje naših ciljeva, jer je ciljeve utoliko lakše ostvariti ukoliko ih detaljnije i jasnije zamislimo. Suprotno od ovog, što je slika na našem mentalnom ekranu skromnija i nejasnija, utoliko je manja verovatnoća da će cilj ikada biti ostvaren.
Kada na ekranu nije jasna slika...
Dobar primer za „sneg“ na mentalnom ekranu mogao bi biti, recimo, cilj „obezbediti sebi solidan prihod“. U ovom slučaju, nijedna od naše dve antene nije radila kako treba jer našem cilju nedostaje i detalja (od koje vrste posla ili poslova će prihod poticati) i jasnoće (o kom iznosu se tačno radi). Zato je verovatnoća da na ovaj način dođemo do značajnije količine novca koji će konstantno pristizati skoro jednaka verovatnoći da će nam bankomat izbaciti novčanice a da nismo ukucali iznos. Ali, ako uključimo obe antene i kažemo sebi: „Želim da sebi obezbedim prihod u iznosu od toliko i toliko radeći to i to“, slika na mentalnom ekranu biće dovoljno jasna da je naš um prepozna i pokrene proces njenog prebacivanja iz subjektivne u objektivnu realnost.