Imam 40 godina, razvedena sam i majka devojčice od 12 godina koja živi sa mnom. Trenutno nemam vezu pa je možda ovo baš dobar trenutak da se malo preispitam da ne bih nastavila da grešim.
Naime, moj problem je što, kad god sam sa nekim u vezi, sve podređujem njemu. Sebe i svoje najbliže zapostavljam, a toj osobi se preterano trudim da ugodim i pristajem takoreći na sve. A kada se zaljubim, tek tada nastaje ludilo...Tada takoreći potpuno zaboravim da imam i prijatelje, i roditelje... sramota me da kažem, čak i rođeno dete.
Ovo su, naravno, pomenuti primetili i zbog toga se ljute na mene. Još samo da dodam da umem da u vezi postanem veoma naporna jer tražim od partnera stalne dokaze ljubavi i mazila bih se, grlila i ljubila po ceo dan. Jednom rečju, ponašam se u ljubavi kao gladni prosjak koji se konačno dočepao bogate trpeze pa ne zna šta je dosta.
Ne treba ni da kažem, pretpostavljam, da ovakvim svojim ponašanjem često oteram svoje partnere od sebe jer ih moja ljubav guši, a još više moja očekivanja da mi uzvrate istom merom.
Kako da prestanem ovo da radim? Šta treba da se desi da bi ljubav prestala da mi bude toliko važna?
Draga NN, ljubav jeste veoma važna. Ali ljubavi ima bezbroj – prema najbližima, prijateljima, životnom pozivu, kućnim ljubimcima... Naravno, i prema emotivnom partneru. Ali ako se ponašamo kao da nam sav život zavisi samo od te jedne vrste ljubavi, onda to nije dobro ni za nas ni za one čiju ljubav tako silno želimo.
Da biste prestali da se tako ponašate u vezi, najvažnije je da otkrijete razlog takvog ponašanja. Mislim da ste deo odgovora i sami dali poredeći sebe sa pregladnelom osobom koja se našla pred punom trpezom.
Pitanja koje treba sebi da postavite su: Otkud u vama tolika glad za ljubavlju? Otkud u vama ta „emotivna halapljivost“ koja je obično prisutna kada slutimo da isporuka ljubavi neće dugo trajati? A slutnja da ćemo biti ostavljeni najčešće potiče od uverenja da nismo vredni ljubavi i da će naš partner, kada to otkrije, prestati da nam je pruža.
Uverenje da ne zaslužujemo ljubav mnogo je češće nego što se misli i uglavnom ima svoje korene u detinjstvu, u ponašanju naših najbližih prema nama. Ovo je opet, kao i u prethodnom slučaju, materijal i za sesiju i za „dnevničku terapiju.“
U oba slučaja, biće neophodno da se vratite u detinjstvo i upitate se: Kako se prema vama ponašala majka, a kako otac? Kakve ste poruke, verbalne i neverbalne, dobijali o sebi kao dete? Da li ste ljubav dobijali na kašičice ili u izobilju? Za čiju ste ljubav morali grčevito da se borite a čija vam se ljubav podrazumevala?
Naravno, preporučila bih da svoj um putem literature, meditacija i sl. programirate pozitivnim sadržajima i da istražite načine na koje ćete od sada iskazivati i uvećavati ljubav prema sebi.